Nobody's perfect

18.05.2017.

...someone to make you feel alright...

Ovo je jedna od onih noći kada najviše želim da zaboravim, a najmanje mogu. Kada uključim listu na telefonu i besciljno hodam random ulicama. Izgubila sam sluh na ovakvim noćima, čini mi se.

Jedna od onih noći kada bih voljela da sam toliko stvari uradila pametnije. Da je realnost zapravo bila realnost, a ne moja naivnost. Voljela bih da sam bila pametnija i da sam manje vjerovala ljudima. Jer ljudi su moje najveće prokletstvo.

Voljela bih da sam sebičnija.
Voljela bih da manje volim.

Al' čak i bih ponajviše voljela to sve, ponajmanje mi je mrsko to što makar i onima koje volim to u toliko navrata nisam znala pokazati. Jer da jesam, sam Bog zna koliko bi ovakve noći boljele.

Voljela bih i da nisam patetični kreten koji ovo piše, a koji će se pokajati ujutru što se ulogovao na blogger.ba



Vratila sam se mislima u one dane kad sam sjedila na hladnim betonima i jela kinder jaje i sjemenke i pričala s Njom. U tim danima je sve bilo tako jednostavno. I voljela bih da sam tada znala koliko puta ću se godinama poslije tog vraćati u te dane.

Voljela bih i da sam tada znala da će ona i danas biti tu. Da će mi govoriti kako bi me odrobijala da sam je ikad neozbiljno shvatala. I da će obećati da će i u ovom životu sve biti dobro.

Voljela bih da sam tada znala da nikom osim Nje ne mogu ni vjerovati.

12.02.2017.

7

U moru obaveza sam i zaboravila kad se šta počinje emitovati poslije pauze. I sad kako ugledah Suits, obradovala sam se kao malo dijete.

Nedelja je upravo ovo. Ležati u krevetu cijeli dan, pod najtoplijom dekicom i gledati Suits, The Flash, Greys, itd. Sve što nisam, a što sam poželjela.

Eto tako. Volim što mi se može.

11.02.2017.

6

Ja inače uvijek kukam kako mi vrijeme prebrzo prolazi, ali ova zadnja sedmica je bila nezapamćeno naporna... Još uvijek osjećam da mi je glava kao bubanj.

Ali prošlo je.
Uglavnom dobro.

Radujem se narednom periodu.
Trebao bi biti dobar.

27.01.2017.

Kliše

Meni lično ne smeta kad neko kupuje ispite. Ako imaš para, il' imaš štelu, izvoli. Na fakultetu sam se nagledala svega, pa sam se valjda navikla. Al' ono što meni smeta jeste kad neko plati ispit, pa meni dođe i pametuje. I hajd da je to neko s tehnologije, šumarskog, poljoprivrednog ili bilo kojeg fakulteta s kojim ja nemam nikakve poveznice, pa da mi priča bajke - okay, boli me ćošak, al' isti fax, ne razumijem.
U oktobru sam se čudila cijeli dan kad sam srela kolegicu koja mi je rekla kako je za deset dana spremila ispit koji se inače sprema najmanje dva mjeseca. Ljudi gube godine jer je toliko lagan, pitaju osnovne stvari, ne moraš pola tog znati, ne gledaju ni šta radiš, imaju sreće, ma kao da jaja peku kod kuće, opušteno. Al' sve bi to i dobro bilo, da ne saznadoh juče kako je ona poznata po tome, da su je i zvali Štela, a ja se čitavu godinu družila s njom, a da nisam uopšte skontala.
Eto, ne smeta meni to što je ona to platila, super za nju, al' to što se garant smijala k'o idiot u sebi dok smo se mi ostali kontali kako ćemo nešto položiti, eh to je već frustrirajuće.
*
Odoh slušati Olivera Dragojevića.

26.01.2017.

2

Može li mi neko objasniti kakav je ono fazon tražiti Kur'an u boji? Rozi, ljubičasti, zeleni, ma nema više boje u kojem Ga nema. Koji klinac? Odavno većeg apsurda vidjela nisam. Tačno smo mi ljudi hajvani. Ništa nam nije sveto.


Stariji postovi